Prva linija bojišnice

Parkiram auto ispred ulaza. Ostajem sjediti slušajući završetak Bocellijeve "Mille Lune Mille Onde"  kojom se “drogiram" zadnjih dana. Udah izdah. Moram izać iz auta. Ali ja bi radije ostala još malo sjediti u MIRU. Osjećam se kao pas kad ga vodiš veterinaru. Neće izaći iz auta, pa neće. Ili dijete pred ispit iz fizike kad zvono zazvoni, a mase, akceleracije i gibanja tijela mu se smiješe s bijelog listića pored kojeg je samo kemijska.  Naposljetku izlazim iz auta s čvrstom odlukom da će danas sve biti drugačije. ON će poštovati dogovorena pravila ponašanja, a JA ću biti DOSLJEDNA I ČVRSTA.

Konačno ulazim u DJEČJI VRTIĆ gdje me čeka moj divni DEČKO kojem se lice ozari, a iz grla otpusti glasno MAMAAAA svaki put kad me vidi.  Trči mi u zagrljaj s druge strane sobe rušeći sve pred sobom I onda me zagrli i ljubi. Osjećaj - nezamjenjiv. Trajanje - kratko.  MIR traje sve dok se ne suoči s mojim prvim NIJEČNIM odgovorom na njegove upite. Tada upiti brzo postaju zahtjevi  i naredbe, a moja molba OBUCI CIPELE upravo je minirala mogućnost bilo kakvog mirovnog sporazuma u ovom danu.

I tako svaki dan iznova. Starije generacije priklonile bi se dijagnozi RAZMAŽENOSTI, stručnjaci bi stanje  definirali kao  “jednu od faza” TERRIBLE TWO ili TERRIBLE  THREE, psiholozi bi pripisali stannje TANTRUMIMA tj. iznenadnim izljevima bijesa ili zaključili da imate TEŠKO ODGOJIVO DIJETE, ali ja to sve jednim imenom zovem PRVA LINIJA BOJIŠNICE u odgoju moje djece.

Žene su s Venere a muškarci s Marsa

Otprilike prije 4 godine kada je moj Stariji imao tri, počela sam shvaćati kako pristup u odgoju dječaka I odgoju djevojčica nije jednak. U početku sam to komentirala vrlo sramežljivo, više sama sa sobom, no danas kada imam više iskustva I duplo dječaka u životu, danas sigurno tvrdim žene su s Venere, a muškarci s Marsa i to se vidi već nakon prvog rođendana.

Razlika se vidi I po majkama u parku. One raščupanih kosa, zamazanih majica, kojima izraz lica poručuje “ne pitaj me ništa” e to su majke dječaka. One nasmiješene, počešljane I smirene mame čije dijete papa grožđice I prepečene bademe, to su majke djevojčica.

Sjećam se jedne djevojčice koja je uvijek MIRNO hodala uz svoju mamu noseći lutku. U parku je sjedila na klupi ili stajala pored mame grickajući, pogađate - groždice i bademe. Dok je ona uz mamu odšetala s klupe na ljuljačku, moj je Mlađi, u daljnjem tekstu Kaskader  napravio najmanje 2 km po parku I okolici. Da pojasnim, glagol SJEDITI nepoznanica je u dječačkom svijetu. Prije nego me počnete napadati - da iznimke postoje, ima živih djevojčica razbijenih koljena I laktova, ali koliko ste dječaka vidjeli da mirno sjede u parku? Ako ne vjerujete meni možda ćetevjerovati  dr. sc Dan Kindlonu I dr. scMichael Thompsonu autorima knjige Odrastanje Kaina koja govori o odgoju dječaka i njihovom emocionalnom životu. Oni kažu ovako:

Čak ni najaktivnije djevojčice ne iskazuju svoju energiju na tako nekontroliran način kako to čine dječaci. Prvo  dječaci sazrijevaju sporije od djevojčica. Drugo dječaci su aktivniji I  težer azvijaju kontrolu poriva nego djevojčice.

Prvu rečenicu posebno želim podijeliti sasvim mamama koje mi znaju prišapnuti da i djevojčice znaju biti nemoguće žive ili čak i divlje i da me potpuno razumiju kad poluprisebna trčim s jednog kraja livade na drugi, gdje se moj Kaskader upravo odlučio svojim vozilom bez pedala sjuriti s poprilično strmog brda koje vodi prema cesti. Tada u mojoj glavi vrišti rečenica; - Take a walk on the wild side: RAISE BOYS! ;)

Čak je i Platon u 4 stoljeću p.n.e. rekao das u dječaci od sviju divljih zvijeri najtežiza kroćenje. J

To majkama daje ulogu krotiteljice I zapravo vrlo zorno opisuje moju svakodnevnicu.

Motor koji pokreće dječake

Ipak nemojte misliti da psiholozi u knjiziili ja ovdje, napadamo dječake. Baš suprotno, vrlo živo knjiga želi obraniti i objasniti te male energijom nabijene, da citiram Platona, zvijeri.

 “Dječaci su uglavnom vrlo aktivni i često impulsivni ..Njihova je energija zarazna, osobito međusobno i ta se fizička energija može pretvoriti u neku vrstu psihološke odvažnosti. Često poduzimaju opasne pothvate, gotovo nesvjesni mogućih povreda, padova ili žaoke ukora. Bilo da ih njihov izbor može potvrditi kao hrabre ili tek kao nesmotrene, dječaci se često nađu u samom središtu događanja prije no što postanu svjesni posljedica. Dječačka potreba za osjećajem važnosti i osnaženosti vodi ih do potrebe da pokažu svu svoju snagu, svoju fizčku sposobnost, osjećaj za pravdu, poštenje, dobro izlo…”

 Sigurno ste barem nekada svojoj djeci rekli- “gdje ti je gumb na koji se gasiš.” Moj Stariji je na to pitanje odgovorio, kako mu je taj gumb doktor operirao kad se rodio pa da ga zato nema ;). Ja sam pak uvijek bila sigurna da postoji neki motor koji pokreće moje dečke. Toliko energije u tom malom tijelu. Premda se, eto radi o igri riječi, bila sam u pravu.

Naime MOTOR CORTEX je dio mozga koji kontorlira kretanje i u korelaciji je s emocijama. Kada djeca nisu u mogućnosti riječima izraziti svoje osjećaje oni ih izražavaju KRETANJEM. To je tako i koddjevojčica i kod dječaka. Pa zašto onda MOTOR CORTEX divlja kod dječaka?

Zato što a) dječaci kasnije razvijaju govor i b) dječake se toliko ne potiče na izražavanje emocija jer još uvijek je ukorijenjena fraza “ajd’ ne cendraj pa nisi curica” I što se onda događa? Kad su uzbuđeni ili sretni, jednako kao kad su tjeskobni, dječaci  VIČU, SKAČU, TRČE, GURAJU JEDAN DRUGOG, JURE UOKOLO.  U školi hodaju po koljenima, naskakivaju jedan drugome na leđa, izazivaju jedan drugoga, tuku se..

Kako reagira okolina?  Baka I djed se čude i misle da im vi sve dozvoljavate (kak’ da ne!), mame djevojčica ih gledaju poprijeko, učiteljica puni informativku uskličnicima…vi ne znate dal da vičete na dijete ili na bake, djedove, mame i učiteljice ..Tražite finu sredinu između sustava, pravila lijepog ponašanja, svih knjiga koje čitate i vaše intuicije koja često nije u skladu s razumom, barem onim koji nalaže okolina (čitaj većina).

Dječaci I Mudrost 

MEĐUTIM jedno svi moramo imati na umu - DJEČACI su budući MUŠKARCI, pater familiasi, jači spol (fizički mislim), oni se moraju dokazivati, moraju biti drugačiji jer oni I JESU drugačiji i baš zato ih volimo,zar ne?

Zašto vam spominjem muškarce kad je jasno da pišem o djeci? Zato što često razdvajamo pojam dječak i muškarac  i smatramo da  će se preobrazba dogoditi onako samo od sebe i najednom. Produbit će se glas, dobit će svoj brijaći I hop eto vam muškarca.. A ne!  Znate što fali?  Fali sve ono između što jedan dječak mora proći. Sve to između zove se MUDROST. Mudrost je širok pojam I teše se od dječačke dobi I izgleda otprilike ovako:

Dječak mora biti blatan, mora biti glasan, mora se popeti na drvo I urlati kao gorila da bi osjetio prirodu I znao odakle dolazi. Mora razbiti koljena i laktove da bi naučio što je bol, ali i da bol prolazi.  Mora se potući kako bi naučio da se stvari mogu riješiti i na drugi način. Mora se barem jednom osjetiti “outsajderom” kako bi naučio zaslužiti i pravilno se boriti za svoje mjesto. Mora plakati kako bi znao što znači biti tužan, a što sretan. I tako dalje.. Istina je da većinu stvari mi ne dozvoljavamo i pokušavamo spriječiti jer okolini nisu prihvatljive, a nisu prihvatljive jer sve što je van uvriježene šablone ponašanja teže je držati pod kontrolom. Ne podržavamo promjene i različitost,  impulzivnost je zabranjen,a a kreativa se često guši, ne iz zloće nego zato što se ne prepoznaje.

Na kraju pitanje  - prisjetimo se kakvog smo mi muškarca željele I kakvog muškarca priželjkuju mame jednog dana za svoju kćer?  Onog koji se nikada nije potukao, nikada nije pustio suzu i nikada ništa nije učinio po svom? Sumnjam da je tako pa zato smatram da svi moramo malo “olabaviti” oko dječaka I pustiti ih da da svaki dan NA SVOJ NAČIN skupljaju  po malo mudrosti, trebat će im I trebat će nam J

A što je s mojom prvom linijom bojišnice… Nastavlja se svaki dan.. Potrebno je puno živaca, puno energije, puno samokontrole I poznavanja tanke granice između kad popustiti, a kad ustrajati i to  je zapravo sva bit odgoja. Ravnoteža između podučavanja (odgajanja) djece i dozvoljavanja da i oni podučavaju (odgajaju) nas. Nikada se ne prestajem pitati griješim li ili idem u pravom smjeru. Ali kad je najteže uvijek se nađe neki znak da me uvjeri.

Tako je baš u pravo vrijeme stigla i ova poruka mog Starijeg.  Stigla je simbolično za dječake– kretanjem -zalijepljenja na autić na daljinsko upravljanje, iz dječje sobe ravno do mojih nogu J I popravila sivi kišni dan, te gorak okus odgojne bitke na prvoj liniji bojišnice koja se prethodno odigrala.


Objavio Happy Tree


Vezani članci
Hijena u štiklama vs miss Piggy u tenisicama

"Nemam kaj za obuć!" Priznaj da to radiš i ne srami se. Nisi jedina i nisi kriva! To je univerzalni problem svake žene, a korijen problema seže u doba Adama i Eve kada je Eva imala samo smokvin list. Zbog toga je Adamu kvocala do iznemoglosti pa joj je, u suradnji sa zmijom, zatvorio usta jabukom. Zato je Eva puno kasnije, za osvetu, napravila od zmije torbicu. ;)

Hepi brzdej tu ju, stavi prst u struju

 Ni najmanje mi nije stresno uvjeravam samu sebe,  dok na stol nosim prekrasnu tortu, pjevam sretan rođendan i pokušavam skupiti sve klince oko torte za tradicionalno fotkanje. Sjetim se one dječje zezalice hepi brzdej to ju, stavi prst u strujuuuu – smijem se sama sebi jer prilično dobro opisuje moje stanje ;)